Razumijevanje biološke raznolikosti raka dojke temelj je inovativnih terapija o kojima govorimo u uvodu. Zato počinjemo tamo gdje se znanost susreće s odlukama u praksi: u molekularnoj klasifikaciji.
Invazivni rak dojke kategoriziran je prema molekularnim podtipovima, budući da molekularni ciljevi služe kao temelj sustavnog odabira liječenja u svim stadijima bolesti.1 Postoje tri glavna biomarkera koji definiraju kategorizaciju raka dojke prema molekularnim podtipovima: nuklearni hormonski receptori ER i PR te receptor na površini stanice HER2.2,3
Rak dojke koji eksprimira ER i/ili PR, smatra se HR-pozitivnim (HR+), ovisan je o estrogenu ili progesteronu za rast i preživljavanje te je općenito dobro diferenciran, manje agresivni tumor.4,5 Prekomjerna ekspresija HER2 proteina u raku dojke potiče nekontroliranu proliferaciju stanica, izbjegavanje apoptoze, angiogenezu i invaziju.3 Rak dojke koji ne eksprimira nijedan od ovih biomarkera naziva se trostruko-negativni (TNBC).6
Iako su stadij i stupanj raka značajni prognostički čimbenici, preživljavanje također varira ovisno o molekularnom podtipu.2 Bolesnici s HR‑pozitivnim rakom dojke općenito imaju najviše stope preživljavanja, dok bolesnici s HER2‑pozitivnim rakom dojke ostvaruju stope preživljavanja koje su između HR‑pozitivnih i trostruko negativnih podtipova; bolesnici s TNBC‑om imaju najlošiju prognozu.7 Ovi molekularni podtipovi pomažu u određivanju odluka o liječenju koje onkolozi donose sa svojim bolesnicima.2
Generalno, mogu se razlikovati 3 podtipa raka dojke8: